Neke se priče ne mjere brojem stranica niti se bilježe na brojevima označenim papirima. Neke priče ne stanu u brojeve. Njih srce bilježi i čuva u onom svom zakutku rezerviranom za najljepša sjećanja. Jedna takva krenula je u samo svitanje u četvrtak 27.4. na put. Na put ka Splitu, Solinu, Klisu. Na put ka priči dugoj sedamnaest stoljeća. Dioklecijanov Split pripremio nam je doček u svojoj palači. Ni manje ni više. Dioklecijanova palača antička je palača u Splitu. Dao ju je izgraditi rimski car Dioklecijan, koji je boravio u njoj nakon povlačenja s prijestolja pa do kraja života. Osim ljepote palače dah nam je ljepotom oduzela i katedrala svetog Duje, zaštitnika Splita.

Posjetili smo i Grgura Ninskog, a nismo propustili šapnuti mu poneku neostvarenu želju s nadom da više neće biti želja. Ponajmanje, neostvarena! I vjerujte – djeluje! Neke su se ostvarile već u idućim satima prilikom posjete City Centru One Split. Naposljetku, zaslužili smo i ručak. Zato smo skoknuli do obližnjeg Solina i okrijepili se u restoranu River Konoba kraj crkve Gospe od otoka na rijeci Jadro. Potom smo bili spremni za put u antička vremena i grad Salonu. Salona kao zamrznuta prošlost u sadašnjosti očarava monumentalnošću svoje arhitekture, organizacijom života, zabave i kulture. A na kraju, za razliku od brojnih amaterskih i neuspješnih povijesnih pokušaja raznih vladara i vojski – naši su sedmaši tvrđavu Klis, jedan od najcjelovitijih primjera fortifikacijske arhitekture u Hrvatskoj, osvojili isprve. Kiši unatoč! U Neum smo se vratili u večernjim satima. Najiskrenije radosni što smo bili dio priče duge sedamnaest stotina godina. A još i više jer će ona zauvijek ostati dio nas. A za zauvijek, složit ćemo se, svaki je broj pretijesan. 7.a i 7.b