Znati prihvatiti dobro i loše, i pad i uspon, jer i to je život.
Život zaista piše čudesne priče, kažu ljudi. Nepredvidljiv je taj ljudski život, nestalan, promjenjiv, lijep, ali i gorak.
Voljeti svoju domovinu, svoj rodni kraj, svoj narod i svoje korijene, a opet s druge strane imati raširena krila koja te nose u svijet, nešto je poželjno, hrabro i sveto.
Pa tako i sada na samom početku nove školske godine suočavamo se s nečim što nam je pomalo tužno i sjetno, ali moramo prihvatiti činjenicu da Hutovo s tradicijom školstva od 91 godine zatvara vrata svoje škole.
Znala je hutovska škola nekad brojati i do 800 učenika, u njoj se svoja znanja stjecali mnogi poznati profesori, liječnici i ekonomisti, inženjeri …
A sada je zatvorena!!!
I tako će Petar i Pavao Jurković s Brštanice ostati zapisani kao zadnji učenici koji su učili, pjevali, smijali se i trčkarali hodnicima ove škole, a njihova razrednica Marijana Šimunović ostat će zabilježena kao učiteljica koja je zaključila zadnje dnevnike.
Petar je završio osnovno školovanje u Hutovu, a njegov brat Pavao će osmi razred nastaviti u središnjoj školi u Neumu.
Važno je spomenuti kako je Hutovo 30-ih godina prošlog stoljeća bilo važno središte ovoga kraja, pa je tako 1924. god. u njemu otvorena i općina
Narodna državna škola u Hutovu otvorena je 1932, godine. Bila je smještena u danas dobro urušenoj zgradi bivše financijske uprave, starijim generacijama poznatim pod nazivom „Albanija“.
Poslije drugog svjetskog rata nastava se počinje održavati u zgradi koja je služila kao zadružni dom.
Zgrada je bila dosta prostrana i za potrebe učenika prilično uvjetna. Sada je i ona prazna i oronula i dobrim dijelom se počela urušavati.
U njoj je 1960. godine prvi put počela s radom osmorazredna škola.
Školske 1974./1975. god. sagrađena je u Hutovu nova moderno opremljena školska zgrada. Bila je to ujedno i jedina osmogodišnja škola na područje koje obuhvaća današnja općina Neum.
Ukidanjem uskotračne željezničke pruge, hutovsko pučanstvo se polako iseljava. Otvaranjem još jedne osmorazredne škole u Neumu, može se reći da „vlak polako napušta Hutovo i kreće prema moru“.
Broj učenika u središnjoj školi u Hutovu iz godine u godinu opada, a u Neumu raste.
Već prve godine kad je otvorena osmorazredna škola u Neumu (šk. 1983. /1984. god.) broj učenika je bio veći nego u Hutovu.
Kao što se smajnjivao broj učenika u Hutovu, smanjivao se i broj učenika u područnim školama koje su se, od Kolojanja, Žukovica, Gornjeg Hrasna, Brštanice i Cerovice, vrlo brzo zatvarale.
Uskoro škola u Neumu postaje središnjom školom, a Hutovo područni odjel. Broj učenika je tijekom Domovinskog rata još više padao, što se nastavilo i poslije rata.
Škola se i s minimalnim brojem učenika godinama održavala, te ove školske godine po prvi put nakon 91 godinu postojanja u Hutovu nema učenika.
I bez obzira koliko je čovjeku ovoga kraja žao što je hutovska škola zatvorila vrata, mi kao ljudi ne znamo što život nosi, možda jednog dana neke nove generacije prepoznaju vrijednost života u malim sredinama pa možda u Hutovu ponovno zazvone školska zvona…!!!
